Krscanske stranice za upoznavanje
Dating > Krscanske stranice za upoznavanje
Click here: ※ Krscanske stranice za upoznavanje ※ ♥ Krscanske stranice za upoznavanje
Imena krscanskih i jevrejskih ucenjaka koja se ne pominju 220 u Bibliji pisana latiniCnim i arapskim slovima 215. Pomocnik valije bio je duzan da mu pomaze u svim poslovima uprave kojima je valija bio zaduzen da pregleda akte i pisma koja dolaze valiji iz razih kancelarija i vilajeta ili sa strane. Sve svoje ucenje usmjeravao je tako da bi ga dovelo blize cilju koji si je postavio: sto bolje razumjeti pojave i zakonitosti duhovnog svijeta. Pokusaji da se ajani vrate na svoju prvobitnu osnovu posrednika izmeĊu naroda i vlasti i njihovo baziranje od strane naroda takodjer se nije ostvarilo, sto se tice timarske organizacije ne moze se reci koliko je postignuto u njenom sredjivanju. I tako dok su Steiner, naocit becki student, i Felix Kogucki, seljak s naramkom ljekovitog bilja na ledima, zajedno koracali beckim ulicama, prolaznici bi ih promatrali s blagonaklonim osmijesima. Janjicari su ukinuti 1827. Ovaj divan je imao znacaj pokrajinskog divana. Bilo je gledljivo :zubo: Al pričekaj Dvd rip ili Bluray haha :lmao: I nemoj čitati komentare na youtube jer buš saznal tko je ubojica!! Kako je htio brzo obaviti posao, poslao je brzojav da stize vlakom i neka ga skretnicar doeeka na postaji.
Bosancica, hrvatska i srpska cirilica -------------------------------------- 5. Zografsko jevandjelje ~~~~~~~~~~~~~~~~~~ Povelja Kulina Bana ~~~~~~~~~~~~~~~~~~ Povelja Bana Kulina 29. VIII 1189 1 Fol. Ja ban bos'nski Kulin prisezaju tebi, kneze Krvasu, i vsim gradjam dubrovcam pravi prijatelj biti vam od sele i do vika, i prav goj drzati s vami i pravu viru, do kole sam ziv. Vsi Dubrovcane kire hode po mojemu vladaniju, trgujuce, gdi si kto hoce, kretati, gode si kto mine, pravov virov i pravim srcem drzati je bez vsakoje zledi, pazve sto mi kto da svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih castnikov sile, i do kole u mene budu, dati im svit i pomoc ka kore i sebi, kolikore moze, bez vsega zloga primisla, tako mi bog pomagaj i sije sveto evandjelje. Ja Radoje djak bana pisah siju knjigu poveljov banov od rozstva Hristova tisuca i sto osamdeset i devet lit, miseca avgusta u dvadeseti i deveti dan, usicenja glave Ivana Krstitelja. To su, prije svega: 1. Glagoljski Misal vojvode Hrvoja Vukcica Hrvatinica, nastao u Splitu. Zbornik krstjanina Hvala tzv. Mjesto pisanja je Split. Mletacka Apokalipsa bosanskih krstjana- hrvatska cirilica 4 Kopitarovo bosansko Evandjelje, isto na hrvatskoj cirilici 5. Miroslavovo Evandjelje, koje je tijekom povijesti, pogresno atribuirano srpskom kulturnom krugu, no, to je definitivno pobijeno vidi sl. Vecina tih spisa se nalazi izvan Hrvatske i BiH, uglavnom u Turskoj, Italiji, Rusiji i drugim europskim zemljama. Istina je, najveci dio danasnjeg bos. Medutim cirilica u Bosni dozivjela je svoj razvoj i dobila svoj poseban oblik, dijelom pod uplivom hrvatske glagoljice. To novo pismo nazvalo se kasnije bosanskim pismom ili bosancicom. To isto pismo naziva Kurelac 1861. Medjutim bosancicu zovu i drukcije. U dodatku Poljickog statuta, pisana 1665. Fra Mato Mikic oko god. II, 212 , Kukuljevic god. A zasto se ovo pismo ne bi tako moglo zvati? Bosancicu ljubomorno cuvaju bos. Kad je bosancica uslijed neprakticnosti ustupila svoje mjesto latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvacaju latinicu, a Srbi ostaju i dalje kod cirilice. Latinicom stampaju svoja djela Bandulovic i Ancic, pisci XVII. Ali zato ona nema pristupa u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u skolu nekom Licaninu, koji ih je ucio i latinicu Alaupovic, I. Prije toga zove se u nas obicno srpskim pismom. I to je onda razlog, zasto se u sredovjecnoj Bosni neke povelje ili pisma zovu srpskim. Ali niti je to bio jedini, a jos manje najvazniji, put kojim je na hrvatski prostor prodirala glagoljica, niti je glagoljica bila jedinim slavenskim pismom sto je do njega zarana doprlo. Njime se glagoljica s jugoistoka Balkanskog poluotoka Bugarska, Makedonija sirila prema sjeverozapadu i istocnojadranskoj obali. Kada je, pak, potkraj IX. Sirenjem slavenskih pisama postupno su se na podrucju hrvatskih zemalja oblikovali prostori glagoljice i cirilice. Do kraja ranog srednjeg vijeka glagoljica se prosirila na cijelo kvarnersko podrucje, do obale Istre. U iducim je stoljecima otprilike zahvatila prostor od zadarskog podrucja do Istre, a u zaledu Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Glagoljica je tako uhvatila cvrst korijen na sjeverozapadnom dijelu hrvatskog drustvenog prostora. Cirilica se u valovima sirila juznoslavenskim drzavama. Iz Bugarske i Makedonije prodrla je prema Duklji, Raskoj i Zahumlju. Glagoljica se u Bosni odrzala do XIII. Tako je na hrvatskom podrucju stvorena i zona cirilske pismenosti. Zajedno s cirilicom od Duklje do Huma i Bosne cinila je zapadnocirilsko podrucje koje se grafijski i jezicno razlikovalo od cirilice na istocnom, pravoslavnom podrucju. Zapadna i istocna cirilica nisu bile strogo odijeljene, dapace, spajalo ih je zajednicko podrijetlo i, dosljedno tome, morfoloske srodnosti. Posebna vrsta cirilskog brzopisa, tzv. Ali dok se taj tip cirilske minuskule u Srbiji postupno ugasio, potisnut crkvenopravoslavnim tipovima ustavne i poluustavne cirilice, plodno je djelovao na razvoj brzopisa u Bosni ili tzv. Sirenjem na okolna hrvatska podrucja razvio se u kasnom srednjem vijeku zajednicki prostor zapadne cirilice ili bosancice sto se od srednjovjekovne Bosne protezao prema Dubrovniku, Humu, Dalmaciji i dijelovima srednjovjekovne Hrvatske. U kodeksima i ispravama, na steccima i u osobnim zapisima, ta se bosancica, kao zasebna, drustveno i paleografijski individualizirana vrsta cirilskog pisma, odlikovala morfoloskom, grafijskom i jezicnom jednostavnoscu. Te su je znacajke vrlo jasno dijelile i razlikovale od cirilskog pisma na istocnopravoslavnom podrucju. Upravo je ta cirilica zapadnog tipa od XII. Prostor cirilske pismenosti na hrvatskom se podrucju, dakle, dodirivao s prostorom glagoljice. Ta dva prostora hrvatske pismenosti bila su odijeljena crtom sto bismo je, otprilike, mogli povuci na podrucju od rijeke Krke do Vrbasa. Ali ta granicna crta glagoljskog i cirilskog prostora niposto nije bila tako stroga. Ona je dijelila podrucja na kojima je prevladavala upotreba glagoljice ili cirilice, ali nije prijecila njihovo prozimanje. Dapace, gibajuci se od jugoistoka prema sjeverozapadu Balkanskog poluotoka, cirilica je zarana presla granicnu crtu s glagoljskim podrucjem. Doprla je i do kvarnerskog podrucja i Istre, prozimajuci se s glagoljicom. Na ranim glagoljskim natpisima ima i cirilskih slova, na primjer na Bascanskoj ploci. Na nekima, primjerice na Supetarskom ulomku iz XII. Cirilskih zapisa ima i u kasnosrednjovjekovnim glagoljskim kodeksima, sto pokazuje da su glagoljasi poznavali i cirilsko pi. Glagoljsko-cirilska simbioza katkad je prelazila granice hrvatskog prostora. Juraj iz Slavonije, profesor na Pariskom sveucilistu, kanonik i penitencijar crkve u Toursu, unosi oko godine 1400. Drugi pariski dak, Pavao iz Krbave, u istom se latinskom kodeksu potpisuje cirilicom. Izdanja Muzeja grada Zenice sv. U clanku je dat prikaz historiografskih misljenja i razvoj poimanja ovog karakteristicnog paleografskog fenomena. Historiographical Controversies The notion of bosancica as a specific paleographic term used for description of Cyrillic scripture of the western territories of Bosnia, Hum Herzegovina and middle Dalmatia as it may be found on lapidary monuments, manuscript speed writteing and print in long historical period from late 12 century up to middle of 19 century, from its first mentioning in 1861 up to present times has provoked a number of doubts regarding the term used, graphology, morphology, language and script characteristics itself. In this part of the article a detailed review of historiographic descriptions and the development of this specific paleographic phenomena was given. Uvodne napomene Problem razvitka cirilskog brzopisa na zapadnom podrucju od 16. Uzroci tome su nedovoljna istrazenost arhivske gradje i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegovackom podrucju, ali i metodicki propusti u istrazivanju tog zanimljivog pitanja. Zbog toga su o bosancici izrecena najrazlicitija misljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti cirilskoj pismenosti na zapadnom podrucju do oznacavanja bosancice pismom suprotnim cirilici, odnosno do izdvajanja bosancice iz cjeline juznoslavenske cirilice. Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi danasnje stanje u proucavanju problema bosancice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak misljenja o bosancici u nasoj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obiljezja bosancice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosancica, nego se me u njima odabiru oni cija su misljenja vazna za razumijevanje problema bosancice. Na isti nacin, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosancice 16. Prema razlikama u oblicima, Bercic je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku Bercic 1860:70. Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima izmedju cirilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na steccima, s jedne, i cirilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces cirilskog pismana juznoslavenskom podrucju, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Taj pogresan zakljucak o razvitku brzopisa iz cirilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, doduse, na cinjenici da su natpisi iz 15. Truhelka je, dakle, identificirao bosancicu 17. Istodobno je imenom bosancica nazivao i cirilsko pismo na steccima lapidarna bosancica. Stav srpskih povjesnicara u 19. Dok su jedni odbacivali naziv bosancica i poricali posebnosti zapadnoj cirilici dotle su drugi upozoravali na specificnost cirilskog pisma na zapadnom podrucju, ali je jednima i drugima bilo zajednicko da su citavu cirilsku pismenost vezivali iskljucivo uz srpski narod. Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost snazno utjecala na oblikovanje pojedinih tipova cirilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obiljezja. Ili, drugim rijecima, razvitak zapadne cirilice u citavu njezinu trajanju ne moze se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz odredjenu etnicku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog podrucja cirilice, kako je utvrdjen u suvremenoj paleografiji, sirok je i vremenski kraj 12. U kasnijem razdoblju cirilice, od 15. Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etnicko odredjivanje nisu uopce moguci, samo ih valja pazljivo upotrebljavati. Ali u tom slucaju nema potrebe etnicko odredjivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zakljucak da su cirilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. Isticanje specificnosti zapadne cirilice bilo je u srpskoj literaturi uobicajeno u sredini 19. Zanimljivo je i misljenje Vuka Stefanovica Karadzica o zapadnoj cirilici. Karadzic je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosancicu, u prvom redu s bosansko - hercegovackog podrucja. Premda je Karadzic, u skladu sa svojim shvacanjima o prosirenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezicnih obiljezja zapadne cirilice bio prilicno tocan. Takav je stav prema cirilici zapadnog podrucja zadrzan u srpskoj literaturi i na pocetku 20. Karadzic, upozorio na specificnosti zapadne cirilice. Govoreci o cirilskoj pismenosti u Bosni konstatira: Manuskript, pa i stampa, sve je slicno u Bosni i u Dalmaciji kod pristasa rimske crkve, a Muhamedovci pisu isto cirilicom, ali zavezano, te na prvi pogled slici arapskom pismu... Vuletic-Vukasovic 1903:125 Nasuprot ovakvom misljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo vec i stanovitu tradiciju, P. Kolendic je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosancica upotrebljavao u proslosti? Sva kasnija misljenja o bosancici u srpskoj literaturi zasnivat ce se na navedenim zakljuccima, dok ce izuzetci biti vrlo rijetki. Truhelkina koncepcija o bosancici kao cirilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Dok je Tentor u svojim radovima prilicno dobro pisao o grafijskim i jezicnim obiljezjima ciriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodickom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosancicu cirilici. Pri tom je pod nazivom bosancica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu cirilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne cirilice u ispravama. U skladu s takvim suprostavljanjem bosancice cirilici valjalo je objasniti i sam postanak bosancice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosancicu od cirilice bio bezuspjesan i protuslovan. Jednak nemar i protuslovni zakljucci obiljezavaju i Tentorovo razlaganje o prosirenosti i upotrebi bosancice. Takav zakljucak nije bio ispravan vec i s terminoloskog gledista, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje misljenje zasnivao na grafijsko - jezicnim osobitostima zapadne cirilice, ali nije uzeo u obzir cinjenicu da taj pojam ne mozemo identificirati s hrvatskom cirilicom, upravo onako kao sto srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak juznoslavenske cirilice. Takva odvise jednostavna rjesenja zanemaruju slozenost paleografijskih i kulturno - etnickih procesa na bosansko-humskom podrucju u srednjem vijeku. Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobicajena upotreba razlicitih naziva za cirilski brzopis zapadnog podrucja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesnicara vise nitko nije preuzimao i razradjivao Truhelkinu koncepciju o bosancici, stovise, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije. Resetar 1926, 1933 se prvi od hrvatskih znanstvenika kriticki osvrnuo na Truhelkino misljenje, razmotrivsi istodobno, doduse ne uvijek sasvim uspjesno, i neka metodoloska pitanja o razvitku cirilskog brzopisa. U prvom radu Resetar je istakao da je zbornik:... Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Zakljucio je, ipak, da za brzopis:... Istom prilikom Resetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosancici iz 1889. Premda je Resetarovu, u nacelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfoloska analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku cirilskog brzopisa, pa je odvise jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. Neosporna je, doduse, cinjenica da je upotreba naziva bosancica ili bosansko-hrvatska cirilica ostala do danas u prvom redu obiljezjem hrvatske historiografije, ali tu pojavu niposto ne smijemo vezati iskljucivo uz Truhelkinu djelatnost. Buduci da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosancica ili bosanica za cirilski brzopis na zapadnom podrucju, sigurno je da je to utjecalo na njihovu prosirenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori najcesce nisu davali ono znacenje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno cirilici. Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. Petrovic 1841 , Vuk St. Karadzic 1857 - a tek nesto kasnije i u hrvatskoj historiografiji. Naziv bosancica prvi upotrebljava F. Kurelac 1861 , a naziv bosanica S. Zlatovic 1888 , takodjer prije Truhelkina rada o bosancici 1889. Naziv bosansko-hrvatska cirilica nalazimo kod Ivana Kukuljevica 1859 , a u Vatroslava Jagica 1867. Taj je naziv zastupao - kako smo vec vidjeli - i M. Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo opcenito za cirilsku pismenost na zapadnom podrucju, temeljili su se na uocavanju morfoloskih i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne cirilice. Oni su bili vise plod istrazivacke prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u juznoslovenskoj historiografiji u 20. U tom smislu nazive bosanska cirilica, bosanskocirilska slova i bosancica upotrebljavaju Vj. Osobito je bio plodan razvitak cirilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Vrane i drugih omogucili su poznavanje najvaznijih etapa u razvitku juznoslavenske cirilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istrazivanje postanka i obiljezja bosancice. Vrane 1955; 1962 o najstarijim cirilskim ispravama, oznacili su vidan napredak u studiju cirilske paleografije. Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosancici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. Iako su na taj nacin bile objasnjene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora Cremosnika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali preciznoscu i temeljitoscu, ipak se Cremosnik 1962 , u svojoj mozda najvaznijoj raspravi Srpska diplomatska minuskula , samo povrsno obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata. Cremosnik je izdvojio jedino Ciru Truhelku i njegovu koncepciju o bosancici. Upozorivsi da je Truhelka 1914. Cremosnikov postupak, ipak, u metodickom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu misljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog podrucja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, doduse, ne moze govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. Upozoravajuci na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, Cirkovic je istakao da se:... Cirkovicevo misljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomaticki materijal 14. Uza sve to, i on je, kao i Cremosnik, bio duzan da iznese svoj stav, kad je vec spominjao naziv bosancica, i prema brzopisu 16. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Mosina koji nije vezao naziv bosancica uz diplomaticku gradju 14. Vaznost Mosinovih zakljucaka o bosancici sastojala se u tome sto je on odbacio dotadasnja kontroverzna misljenja o toj vrsti cirilskog pisma i upozorio na specificnosti zapadne cirilice, prihvacajuci kao vec ustaljen i termin bosancica, ali ju je uklopio u opci razvitak juznoslavenske cirilice. Potpuno je razumljivo da su Mosinova istrazivanja, osobito utvrdjivanje grafijske kronologije za poljicku bosancicu, oznacila samo opci okvir za rjesavanje problema bosancice, pa je poblize proucavanje cirilskih tekstova sa zapadnog podrucja 16. Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosancice na podrucju Dalmacije od 15. Kako se iz dosadasnjeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uopce u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15. Do danas to je jedini znanstveni rad iskljucivo posvecen zapadnom cirilskom brzopisu i u tome je njegovo znacenje. U autoricinoj temeljnoj radnji o bosancici iz 1961. Zelic-Bucan pokazala da specificna obiljezja bosancice uklapa u opcenit razvitak juznoslavenske cirilice, dotle je u raspravi iz 1968. Iako tu pretpostavku nije poblize objasnila, ona ipak svojom neodrzivoscu znaci korak natrag u proucavanju bosancice i odstupanje od nacela koja je utvrdio Vladimir Mosin i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. Dok su se prema tome u nasoj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rjesenje problema bosancice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih misljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izrecena u sredini proslog i na pocetku ovog stoljeca. U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosancice osvrnuo B. Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obracun s misljenima Cire Truhelke o bosancici, ali je istodobno znacila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosancica i upozoravanju na posebnosti zapadne cirilice. Iako je Nedeljkovicev kriticki osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodicki postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne cirilice, nisu bili ispravni. Uzrok toj tezi bio je dvostruk. Ako tome dodamo i to da se autor uopce nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama Vj. Mosin , sto je metodicki nedopusten postupak, smijemo zakljuciti da je Nedeljkovic u tom radu izrazio ona misljenja koja su se u srpskoj historiografiji ocitovala jos na pocetku stoljeca P. Kolendic i da prema tome taj rad nicim nije unaprijedio nase poznavanje razvitka zapadne cirilice. Jednak promasaj bila je i rasprava A. Iako je Mladenovic u cjelini prihvatio zakljucke B. Nedeljkovica, ipak je problemu bosancice prisao s mnogo vise truda koji uza sve to, zbog pogresnog metodickog postupka, nije donio i odgovarajuce rezultate. Kao i Nedeljkovic, ni A. Mladenovic nije razmatrao zapadnu cirilicu kao slozenu kulturno - povijesnu pojavu, nego se iskljucivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova drzali specificnoscu bosancice. Takav kriterij zatvorio je Mladenovicu bilo kakvu mogucnost da obogati nase poznavanje cirilskog brzopisa 16. Vuletica-Vukasovica 1903 i P. Kolendica 1904 do A. Izlazuci povijseni razvitak juznoslavenske cirilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosadasnje paleografijske rezultate, pa je djelomicno vrlo tocno opisao morfoloska i grafijska obiljezja cirilice na zapadnom podrucju, osobito na bosansko - humskom teritoriju, sto je u usporedbi s radovima B. Mladenovica bio velik napredak. Zakljucna razmatranja Pregled historiografskih rezultata u proucavanju cirilske pismenosti na zapadnom podrucju pokazuje da su u dosadasnjoj literaturi o tom pitanju izrecena najrazlicitija, redovito sasvim suprotna misljenja. Osnovni nedostatak dosadasnjih misljenja o bosancici bio je u tome sto se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za odredjivanjem etnicke podloge bosancice s konfesionalnim kriterijem i cisto terminoloskim pokusajima. Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosancici koje su otezavale paleografijsko istrazivanje tog problema. U dosadasnjoj literaturi o bosancici uglavnom se razlikuju dva glavna misljenja: bosancica se izdvaja iz cjelovitog razvitka juznoslovenske cirilice i smatra posebnim cirilici suprotnim pismom Truhelka, Tenor , sa tendencijom da se i zapadna cirilica opcenito i zapadni brzopis bosancica identificiraju sa hrvatskom cirilocom Vladimir Vrana ; zapadnoj cirilici i zapadnom brzopisu se ili odricu sve posebnosti P. Mladenovic ili se na njih ipak upozorava V. Terminoloski pristup vrlo je cest u razmatranju problema bosancice i u postavljanju razlicitih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve odredjenije rezultate. U historiografiji je snaznoj kritici podvrgnut i sam naziv bosancica. Neki autori su smatrali da vec i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoici osobitosti zapadne cirilice P. Pri tom nisu uzimali u obzir cinjenicu da naziv bosancica ima sasvim sporedno znacenje u razmatranju tog pitanja, jer razliciti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu prosirenost, a ne mogu nam uopce pomoci u odredjivanju njegovih paleografijskih obiljezja, niti mogu biti kriterij za utvrdjivanje njegove etnicke podloge. U izvorima, pak, zapadna cirilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Navedeni nazivi, dakako, nemaju vaznost za pitanje o podrijetlu bosancice. Oni su samo dokaz da se cirilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za cirilsko pismo srpska oznaka bila najprosirenija, jer je cirilica u prvom redu bila pismo srpske kulture. Iako se cirilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. Zbog toga je podrucje prosirenosti onih tipova cirilice ustav, poluustav, brzopis koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. Buduci da su ti tipovi cirilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i cirilica najcesce nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne cirilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosancica i nesigurnost u utvrdjivanju paleografijskih kriterija pri utvrdjivanu tog naziva. Taj naziv je pretezno upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za siri pojam cirilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: sta je u stvari bosancica? Buduci da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u odredjivanju bosancice morfoloske posebnosti, specificne oblike za neka slova, kritika je s lakocom dokazala da se tavkvi oblici nalaze i u cirilskim spomenicima izvan juznoslavenskog podrucja A. Mladenovic Problem bosancice ne moze se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminoloskim pristupom, ni iskljucivo morfoloskom analizom. Jedini metodicki ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadrzi morfolosko, grafijsko i jezicno istrazivanje izvorne gradje, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. Primjenivs takav metodicki postupak na neospornu cinjenicu o jedinstvenom razvojnom procesu juznoslovenske cirilicke pismenosti, istrazivac utvrdjuje da je cirilice, usprkos zajednickom razvitku, na pojedinim podrucjima, u skladu sa drugacijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obiljezja, u morfoloskom, grafijskom i jezicnom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u cirilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije kraj 12. Cirilski spomenici zapadnog podrucja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadrzavaju i dalje razvijaju te osobitosti, postajuci osnova zapadnom brzopisu ili bosancici. Iako razvitak zapadnog brzopisa 16. Biljaske u tekstu Bercic Ivan 1860 Bukvar staroslavenskog jezika glagolskimi pismeni za citanje crkvenih knjiga. Wiener Archiv fur Geschichte des Slaventums und Osteuropas III 1963 Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963 str. Beograd 1964 Corovic Vladimir 1909 Nekoliko fojnickih pisama. Beograd 1971 Hadzijahic M. Sudost-Forschungen XXI, 1962 Jagic Vatroslav 1890 Hrvatski pisani zakoni, MHJSM IV, Zagreb 1890, XXVII, XXXII 1953 Historija knjizevnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. U: Djela Vatroslava Jagica, tom 4. Beograd 1952 Karadzic Vuk Stefanovic 1857 Primjeri srpsko-slavenskoga jezika. Bec 1857 Kolendic P. Bosanska Vila Sarajevo , sv. U: Iz staroga Dubrovnika priredio M. Pantic , Beograd 1964, 70-4. Zagreb 1945 Kurelac F. Rijeka 1861 Kukuljevic Ivan 1859 Rukopisi hrvatski u knjiznici Ivana Kukuljevica Sakcinskog u Zagrebu. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku Zagreb , sv. MSHSM 35, Zagreb 1914 Matas A. Zagreb 1860 Mladenovic Aleksandar 1965 Prilog proucavanju razvitka nase cirilice. Mosin Vladimir 1952 Poljicke konstitucije iz 1620 i 1688 godine, Radovi Staroslavenskog instituta Zagreb , sv. Zagreb 1955 1965 Metodoloske biljeske o tipovima pisma u cirilici. Skopje 1966 Nedeljkovic B. Prilozi za knjizevnost, jezik, istoriju i folklor, sv. Kolendica, u ocjeni knjige V. Historijski zbornik Zagreb , sv. Zbornik za istoriju, jezik i knjizevnost srpskog naroda sv. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd 1933. Sidak Jaroslav 1952 Ciro Truhelka - njegov zivot i rad u povodu 10-godisnjice njegove smrti. Historijski zbornik Zagreb sv. Slovo Zagreb , sv. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije sv. Sarajevo, 1938 1955 Oporuka Matije Baromica od g. Radovi Staroslavenskog instituta Zagreb , sv. U: Povjest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1942 1942 b Bosancica. U: Hrvatska enciklopedija tom 3, Zagreb 1942, str. Truhelka Ciro 1889 Bosancica, prinos bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo sv. Glasnik Zemaljskog Muzeja Sarajevo , sv. Radovi Staroslavenskog instituta Zagreb , sv. Filologija Zagreb , br. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1942 Vuletic-Vukasovic Vid 1903 Cirilica kod pristasa rimokatolicke crkve do svrsetka 18. Split 1961 1968 Bosancica - poljicko narodno pismo. Poljicki zbornik Zagreb , sv. Zagreb 1888 BOSNIACA ARTICLES CUPRIJA HOME-PAGE Zelic-Bucan CIJI JE EVANDJELISTAR KNEZA MIROSLAVA? Pisanje potkraj druge polovice XII. Jezik mu je starocrkvenoslavenski, hrvatske recenzije, s jasnim tragovima zapadne stokavstine i cakavstine. Otkrili su ga ruski istizazivaci u drugoj polovici proslog stoljeca u srpskom manstiru Hilandaru na Sv. Gori, a danas se cuva u Narodnom muzeju u Beogradu. U proslom stoljecu i u prvoj polovici ovoga,jezikoslovci su ga smatrali srpskim spomenikom. Takvo misljenje, medjutim, danas je znanstveno neodrzivo. Mi zelimo, koliko je to moguce u okviru kratkog clanka, ukazati na razloge koji su u proslosti utjecali na takvo shvacanje, te iznijeti i rezultate novijih znanstvenih istrazivanja, koji nas nedvojbeno sile da se to shvacanje napusti kao potpuno neosnovano, odnosno da se na temelju novijih visedisciplinarnih znanstvenih istrazivanja odredi prava nacionalna pripadnost ovoga kodeksa. Crkvene knjige starocrkvenoslavenskogjezika hrvatsko-srpske jezicne redakcije pisane su glagoljicom i cirilicom. Poznato je, da je na hrvatskom tlu oblikovana specificna hrvatska uglata glagoljica, a prema glasovnin zakonima hrvatskogjezika izgradjen je i poseban hrvatski glagoljski grafijski sustav. Taj neosporno hrvatski karakter glagoljice kao i duboka ukorijenjenost toga pisma u srednjovjekovnu hrvatsku kulturu pridonijeli su u drugoj polovici devetnaestoga stoljeca, dok jos nisu bili dostatno prouceni najstariji cirilski jezicni spomenici hrvatsko-srpske jezicne redakcije, pojednostavljenu shvacanju prema kojemu bi se starocrkvenoslavenski spomenici hrvatsko-srpske redakcije trebali samo na osnovu pisma dijeliti na hrvatske i srpske, s time da se svi glagoljski smatraju hrvatskima, a svi cirilski srpskima V. Tako je bez velikih dvoumljenja i kodeks, o kojemu ovdje raspravljamo, Evandjelistar kneza Miroslava krace EkM , ubrojen medu srpske spomenike. Ovom opcenitom starijem shvacanju pridruizla su se i dva posebna razloga zbog kojih su stariji lingvisti i paleografi ovaj kodeks smatrali srpskim spomenikom. EkM je, naime, nadjen u srpskom manastiru Hilandaru i prilikom jedne posjete srpskog kralja Aleksandra Obrenovica tom manastiru 189G hilandarski kaludjeri su ovaj kodeks poklonili kralju. Usto, iz jednog zapisa na kraju toga kodeksa proizlazi daje bio posvecen zahumskom knezu Miroslavu, po kojem je ovaj kodeks u znanstvenoj literaturi i dobio svoje ime. A toga kneza Miroslava iz druge polovice XII. Evandjelistar je o trosku kralja Aleksandra, a u redakciji Lj. Stojanovica i uz strucnu pomoc V. Jagica, vec slijedece 1897. Neke su izabrane stranice otisnute u naravnoj velicini, u boji. Jedan primjerak tog izdanja posjeduje i Sveucilisna biblioteka u Zagrebu. Cjelovito fotolitografsko izdanje pruzilo je, medjutim, mogucnost mnogim znanstvenicima raznih disciplina da se svestrano pozabave ispitivanjem toga spomenika. U medjuvremenu su proucavani i drugi cirilski spomenici ranoga srednjeg vijeka sto je omogucilo njihovo medjusobno usporedjivanje tako da se danas mnogu sa sigurnoscu izvoditi i neki uopceni zakljucci kako o cirilskom pismu tako i o spomenicima njime pisanima. Jedan od prvih rezultata tih znanstvenih istrazivanja bio je taj, da je napusten kao znanstveno neutemeljen stari Jagicev kriterij o podjeli starocrkvenoslavenskih spomenika na hrvatske i srpske samo prema pismu. Danas je opce poznato i priznato da su se Hrvati u svojoj srednjovjekovnoj knjizevnosti - kako starocrkvenoslavenskoj tako i narodnoj - sluzili s oba slavenska pisma. Hrvatskim spomenicima cirilske pismenosti danas mozemo bez dvoumljenja pribrojiti i Evandjelistar kneza Miroslava. Navest cu sumarno rezultate visestrukih znanstvenih istrazivanja koji nam daju pravo na takvo zakljucivanje. Ako je tako, onda je to moglo biti u ondasnjem crkvenom i politickom sredistu Zahumlja, u Stonu na Peljescu. I morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se svi oni od suvremenih im cirilskih spomenika ostalih juznoslavenskih naroda. Liturgicka istrazivanja koja su najdublje bila zapostavljena ustvrdila su da EkM, iako pisan na tlu jedne katolicke biskupije, ipak ne sadrzi liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgicka knjiga za vjernike istocne crkve, jer se liturgija tog evandjelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U EkM sadrzana je vrlo arhaicna liturgija istocnog obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati cirilo-metodskom. Ona vuce svoje podrijetlo cak od najstarijih prijevoda, koje su sv. Podrucje stonske biskupije, koja je od svojeg postanja bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom polozaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla odrzati i ta arhaicna istocna liturgija, kao sto su se ovdje bili uvrijezili - i dugo se odrzali - i neki drugi obicaji istocne crkve, o kojima saznajemo iz spisa crkvenih sinoda X-XI stoljeca. Umjetnicka oprema evandjelistara bas zbog toga sto je apriori bio smatran srpskim spomenikom cinila se povjesnicarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipicno romanickim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, EkM se nikada nje mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane odavno je zapazena analogija ukrasa tog evandjelistara s umjetnickom opremom hrvatskih kako glagoljskih tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa cak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog uzeg zavicaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva. I preispitivanje politicke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih podrucja nekadasnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguce EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom; ni s obzirom na destinatora kneza Miroslava, ni s obzirom na politicku i etnicku pripadnost njegova zavicaja, odnosno mjesta postanja. Sto se tice destinatara, kneza Miroslava, novija historiografska istrazivanja B. Radojkovic opovrgla su zabludu starije historiografije prema kojoj bi Miroslav, kao Nemanjin brat, bio politicki podredjen srpskom velikom zupanu. Utvrdjeno je, da Zahumlje sve do sredine XIII. O njemu kao Nemanjinu bratu nista ne znaju ni Nemanjini biografi, njegovi rodjeni sinovi sv. Sava i Stefan Prvovjencani. Ipak, Miroslav je bio Nemanjin bliski rodjak, brat od ujaka ili tetke frater , ali ne iz dinastije Nemanjica, nego iz neke domace zahumske knezevske obitelji. Prema tome i onaj dosadasnji argument o Miroslavu kao srpskom princu i Zahumlju kao srpskoj oblasti otpada kao sasvim neutemeljen na izvorima. Jednako tako historicka istrazivanja o etnickoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogeneta o srpskom karakteru Zahumlja u X. I Zahumlje i Duklja imale su, prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvistickih i povjesnoumjjetnickih istrazivanja, nesumnjivo hrvatski i katolicki karakter, a primorski dio nekadasnjega Zahumlja ima ga jos i danas. Sasvim logicki se namece zakljucak da ovaj, kao i svaki drugi spomenik kulture moze pripadati kulturnoj bastini samo onog naroda koji je zivio u vrijeme njegova nastanka na odnosnom podrucju. Ako bi se moglo dokazati da EkM nije nastao u Zahumlju nego u Duklji, kao sto neki pokusavaju dokazati P. Mijovic , ni to nista ne bi mijenjalo na stvari s obzirom na tezu o njegovoj pripadnosti srpskoj kultmnoj bastini. Srpska Raska jest potkraj XII. Ako se ne moze tvrditi daje Duklja bila u ranom srednjem vijeku etnicki cisto hrvatska zemlja, ne moze se, u njoj, zanijekati snazna hrvatska komponenta. Moglo bi se dapace tvrditi da su Hrvati bili vladajuci sloj pucanstva,jer bizantski pisci XI i XII st. Prema tome, ako je EkM i zaista napisan u Zahumlju kao sto to misli vecina istaknutih znanstvenika, hrvatskih i srpskih, ondaje njegova pripadnost hrvatskoj kulturnoj bastini nesumnjiva. Ako se ipak dokaze daje pisan u Duklji, sto je manje vjerojatno s obzirom na destinatara, tada uz Hrvate mogu na nj polagati pravo jos samo Crnogorci kao bastinici i nasljednici srednjovjekovne Duklje. Kako i kadaje taj kodeks iz Zahumlja dospio u srpski manastir na Sv. Gori, historiografija jos nije uspjela odgonetnuti. Primorskim dijelom Zahumlja, Peljescom i Stonom, zavladali su Nemanjici polovicom XIII. U okviru te smjene politicke vlasti mozda je najispravnije traziti i vrijeme i uzrok prenosenja kodeksa u Hilandar. Uostalom, nije EkM jedini nazalost spomenik stare hrvatske kulturne bastine koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teske hrvatske proslosti, dospio iz svojeg maticnog podrucja u tude biblioteke i muzeje sirom svijeta. Da zakljucimo, EkM po svojem pismu, tj.
Last updated
